PHYSIOLOGY: Primum non nocere

Kad sam bila mala, mama mi je kupila bijele espadrile, dakako na moje neumoljivo inzistiranje. Nedugo nakon toga sam u nekom zapetljanom tijeku misli (jer kakav bi drugačiji mogao biti, reko bi čovjek da mi je Proust bio ćaća) pobjedonosno izjavila da u njima izgledam kao doktor. Pošalica je ostala do dana današnjeg, a ja (p)ostala skeptična prema bijeloj obući. I odjeći, kad smo već kod toga.

♥♥♥

 No ta skepsa na jednoj adresi ipak staje. Tamo negdje iznad 162 Schlosserove stube, u zgradi staklenog pročelja, okruženoj zelenilom intenzivnim poput lisnatog povrća čiji naziv lokacija nosi.
Dotična je zgrada, ne budi je vureke, nedavno iz svojih drvenih klupa iznjedrila čitavu malu vojsku Hipokratovih nasljednika koji će ostatke svojih (radnih) vjekova provesti obavijeni bijelom koprenom u narodu poznatom kao- liječnička kuta. Među tom vojskom bila je i moja malenkost. I dok se sreća miješala s ponosom, a suze radosnice s čestitkama, u želji da ne budem patetična odgađala sam ovaj post, evo, sve do dana današnjega kad me apokaliptična vrućina odlučila zakucati iza spuštenih roleta i zaključanih vrata gdje sam ionako provela većinu svoje posljednje godine studiranja.

♥♥♥


U želji za (samo)dokazivanjem i neutaživom gladi kad je pomicanje vlastitih granica u pitanju, posljednjih sam šest mjeseci (unazad koliko datira moj posljednji post) polusvjesno zaklopila oči pred svim dotadašnjim hobijima,brojnim druženjima, trivijalnim dnevnim sitnicama koje život znače te svaki foton svoje stvaralačke energije uložila u rad, učenje i još malo učenja. Je li cilj postignut? Svakako. Dočekala sam kraj fakulteta u jednom mitskom ozračju, posut konfetima u 50 nijansi duginih boja. I koliko god bila ponosna na sebe, još sam više ponosna na onu šačicu nesebičnih ljudskih bića koji su svojim postojanjem omogućili meni da postojim i kojima na tome nikad neću biti u stanju izreći dovoljno veliko hvala.

♥♥♥


Patetika se, dakako, nije uspjela zadržati podalje pa je kao prava narcisoidna milostiva odlučila pružiti svoje pipke all over the place. Stoga zaključujem da mi je vrijeme da stanem ili barem promijenim temu. Pa evo, pričajmo malo o rupcima. Ovako ih je nosila moja baka. A bome ih je ovako nosila i Grace Kelly. Budući da sam trenutno u Mad Men fazonu, reći ću samo da ih ovako nosi i seks bomba Joan. Namijenjen čuvanju frizura za vrijeme vožnje automobilom (poglavito onom bez krova), a kasnije istisnut iz uporabe izumom laka za kosu ili pak jednostavno "frizurama" današnjice u kojima se nema Bog zna što čuvati, rubac je ostao zatočen samo na fotografijama prošlih vremena uz povremeni comeback na glavama nekih od diva današnjice poput Grete, Aide ili Ave. Možda i vas inspirira da se poigrate onom svilenom maramom na dnu ormara i oživite u sebi neku novu Grace. Do tada vas ljubi vaša doktorka bez bijelih cipela, al s bijelim rupcem na glavi. :)








Dress & purse: flea market (Hrelić)
Shoes: Deichmann
Photo by: Foto Sarah
Location: Meštović Pavilion

For the full text in English, click here.

6 comments:

  1. Čestitam od srca! Divna si! <3

    ReplyDelete
  2. Adore adore adore! I love that dress - and contrasted with your red locks... sigh!

    ReplyDelete
  3. Tremendously elegant, classically beautiful outfit. I really like how the pleats and blue hue of this dress remind me of peaceful waves on the sea. You look marvelous, sweet lady.

    Huge hugs,
    ♥ Jessica

    ReplyDelete
  4. Čestitke od srca :) Ne znam što će biti specijalizacija ali se nadam da se nećemo upoznati na tvome radnome mjestu :))))
    Predivna si kao i uvijek... Ti si jedna jedinstvena ljepotica!

    ReplyDelete